ZNAMENITI PETRIJANČANI

O. Osvald (Stjepan) Toth Debeljak

(u Americi i Australiji poznat kao fra Rok Romac, a u rodnom Petrijancu kao Čusikov Štijef iz Butine)
osvald
Rodio se u Petrijancu 3. prosinca 1905. godine od oca Josipa i majke Alojzije r. Debeljak. Imao je brata Đuru i četiri sestre: Katarina (Kata), Marija (Mica), Jelica, Anka i Josipa (Pepa). Za svećenika je bio zaređen 5. travnja 1930. Bio je član Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, Kaptol 9.

Povlačeći se pred partizanima 1945. godine, našao se u koloni prema Bleiburgu, ali se uspio nekako spasiti. Prebjegao je u Italiju gdje je pomagao i spašavao hrvatske izbjeglice. Zbog opasnosti da bi ga savezničke snage mogle izručiti jugokomunistima, s putovnicom nekog Roka Romca otišao je u Južnu Ameriku. Iz Bolivije pod vrlo teškim uvjetima dolazi 1955. godine u Australiju i tu započinje svoje teško ali časno misionarsko djelovanje diljem cijelog kontinenta gdje su se nalazili Hrvati. U početku je bio među Hrvatima u Južnoj i Zapadnoj Australiji (Adelaide, Perth, Mildura i Broken Hill), potom 1957. je došao u Sydney. Odavde je barem jedamput mjesečno posjećivao Hrvate u Canberri i Queanbeyanu te im je služio Sv. Mise.

Uz velika odricanja zajedno s fra Lambertom Franjom Ivančić i uz pomoć nacionalno svjesnih Hrvata kupio je prvu hrvatsku katoličku crkvu na tlu Australije, koju su posvetili Sv. Anti. Kupovinom te prve hrvatske katoličke crkve, koja je uz pomoć Hrvata Sydneya i okolice, kao i veliku požrtvovnost pokojnog Franceka Gmajničkog, bila za nekoliko godina otplaćena, udareni su čvrsti temelji za daljnje uspješno djelovanje Franjevačkog reda na sydneyskom području.

Osvald Toth (na slici rastom najviši), na vojnom brodu za vrijeme putovanja preko Atlantika u Boenos Aires 1949. god. S njim na slici je i Mijo Škrinjar na_brodu(stoji prvi s lijeva ).

Kad su prilike počele kretati na bolje, da bi mogao malo bolje živjeti i da si po potrebi može priuštiti malo više odmora, počela ga je mučiti neizlječiva bolest. Umro je noću usamljen u Nursing Home u Springwoodu 15. ožujka 1970. godine. Sahranjen je na groblju Roockwood uz prijatelja fra L. F. Ivančića.

Dr. Stjepan Dombaj

Stjepan Dombaj rođen je 1913. u Petrijancu. Živio je u seljačkoj obitelji s dvije udovice, jer su mu djed i otac poginuli kao hrvatski domobrani u prvom svjetskom ratu. U to vrijeme živjelo se vrlo teško. Pokazivao je veliki interes za učenjem i znanjem, te se zbog siromaštva teško upisao u srednju školu, koju je napustio nakon završetka šestog razreda i zaposlio se u općini Petrijanec kao pisar. Nakon određenog vremena uz mukotrpan rad na polju, savjesnog obnašanja obveza općinskog pisara, izvanredno i uspješno završio je sedmi i osmi razred klasične gimnazije. Potom se upisao na Pravni fakultet u Zagrebu, na kojem je položio četiri semestra, ali je, zbog siromaštva i češćih poziva vojne vježbe koje su trajale duže vrijeme, prekinuo studij. Privremeno se zaposlio kao službenik u Varaždinskoj bolnici, gdje je ostao do 1945. godine.

Nije mogao podnijeti što nije stekao akademsko obrazovanje, pa je zbog svoje nadarenosti i upornosti upisao studij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, kojeg je uspješno završio. Nakon obavezne liječničke prakse završio je specijalizaciju liječnika opće prakse.

Kao liječnik pun životnog iskustva, plemenite duše i poštenja bio je zdrastveni prosvjetitelj, nositelj zdravlja i utjehe svojim bolesnicima. Obnašao je dužnost liječnika opće prakse za kotar Donji Miholjac i Garešnicu, te u općini Vinica i Medicinskom centru Varaždin. Dr. Dombaj bio je omiljen liječnik na našem području, prije svega zato što je bio vrlo dobar stručnjak i domaći sin, koji je vrlo dobro poznavao prilike svakog bolesnika, što je mogao i znao “otvoriti” svakom njegovu dušu i olakšati tegobe. U svakom slučaju moramo naglasiti da je dr. Dombaj bio pokretač i utemeljitelj stalnih zdrastvenih ambulanti u Križovljan Cestici i Petrijancu.

Kao rođeni Petrijančan nikada nije zaboravio svoje selo. Upravo se ponosio time što je iz ovog kraja. Bio je prvi liječnik iz Petrijanca. Još u vrijeme njegovih srednjoškolskih dana bio je inicijator okupljanja domaćih srednjoškolaca i studenata koji su sudjelovali u Gimnastičkom društvu Hrvatski sokol i nogometnoj momčadi “Petrijanec”, u pjevačkom zboru “Stražimir” i dramskoj grupi. Vrlo uspješno surađivao je s ravnajućim učitelje i župnikom.

Dr. Dombaj nije bio samo liječnik, već se bavio i poezijom. Pisao je za svoju dušu domoljubne i ljubavne pjesme. U vlastitoj nakladi izdao je dvije zbirke pjesama: “Petrijanečke elegije” i “Hrvatska po trnju do zvijezda”. U prvoj zbirci dao je faktografske slike svog života i rada ili, bolje rečeno, zbirka je pjesnikova autobiografija. Svoje domoljublje prikazao je u pjesmama druge zbirke.

Dr. Stjepan Dombaj

U mojoj ravnici

Sunce i Drava, kiša i grom,
Gle, Petrijancu na putu svom
Darivaju svoje dare:
radosti i uzdisaje.

Zelendvor i na Krči
Fazan šeće i zec trči.
Ribu skriva mutna Drava
Zemlju ruje četa mrava.

Stari lugar sijede glave;
Kriva nosa, oči plave
Upravlja si k nebu mrkom.
Trzaju se usta s brkom.

Ćuti se u zraku mijena:
Sve je jači miris sijena;
Ratara hod je tvrd i trom…
U orah golem tresnu grom.

Živžiče i drač i grmlje,
Živžiče i staro trnje.
U ravnici bujan život caruje.
Duši mojoj podatno se daruje.

Prof. Rudolf Klepač

rudolf_klepacMaestro Rudolf Klepač, jedan od najvećih hrvatskih glazbenih umjetnika, rođen je u Majerju 1913. godine, a preminuo u Zagrebu 1994. godine. Nakon školovanja u Varaždinu, na zagrebačkoj je Muzičkoj akademiji završio studij fagota, te je na istoj do 1955. djelovao kao profesor klarineta i fagota. Bio je član Zagrebačke filharmonije i orkestra Zagrebačke opere. Od 1955. godine Klepač svoj muzički rad nastavlja u Salzburgu gdje je par desetljeća bio solo-fagotist glasovitog Mozarteum orkestra, te profesor fagota na Visokoj školi za glazbu i kazališnu umjetnost.

Kritičar “New York World Telegrama” nazvao je Klepača Heifetzom ili Rubinstainom svoga instrumenta. Za svoj je neumoran i nadasve vrijedan umjetnički rad te osobitu pozornost posvećenu radu sa mladim umjetnicima, primio mnoge nagrade i priznanja među kojima i Zlatni prsten grada Salzburga, Srebrnu medalju W. A. Mozarta, dvije medalje “Max Reinhardt”, kao i naslov profesora što ga dodjeljuje predsjednik Republike Austrije. Uz svoj visokovrijedan i pregalački rad, Klepač je hrvatsku glazbenu umjetnost zadužio dugogodišnjom promiđbenom djelatnošću, zbog čega je s pravom proglašen prvim poklisarem hrvatske glazbe u Austriji.

O. Selezije Mijo Škrinjar

skrinjarRođen je u Petrijancu 1913. godine. Nakon franjevačkog samostana u Varaždinu nastavio je školovanje u Italiji. Za svećenika je zaređen 25. srpnja 1939. godine u Sieni (Italija). Mladu misu je služio u Petrijancu 13. kolovoza 1939. godine. Upućen je na Trsat gdje je djelovao tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Uz to je predavao kao profesor na građanskoj školi. Kao izraziti humanist spašavao je ljude iz Hercegovine od nadošle komunističke strahovlade, pa je i on sam zbog toga zapao u nemilost novih vlastodržaca. Emigrira u Italiju 1945. godine i tu započinje njegovo polustoljetno izbivanje izvan Domovine. U Boliviji i Venezueli nastavlja pastoralni rad u župama Pasorapa i Tarmas, a kao dušobrižnik djeluje u poznatom zatvoru El Dorado u dubokoj tropskoj prašumi Venezuele. Utemeljuje i organizira župu Las Tunitas.

Vlč. Antun Posavec

ANTUN POSAVEC je rođen u Remetincu, 26. svibnja 1928. godine od oca Đure i majke Terezije. Četverogodišnju osnovnu školu završio je u rodnom Remetincu, a potom se upisuje u Gimnaziju u Varaždinu. Nakon osmogodišnjeg gimnazijskog školovanja upisuje se 1949. na Teološki fakultet u Zagrebu i nakon šestogodišnjeg studija diplomira. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1955. u Zagrebu. Službovao je kao župnik u župama Bučica, Cvetlin i Petrijanec, odakle 28. kolovoza 2003. odlazi u zasluženu mirovinu.

Životni put

U sjeni prekrasne gotičke crkve posvećene Kraljici krunice u Remetincu, pobožnim se posavec1roditeljima Đuri i Tereziji Posavec 26. svibnja 1928. godine rodio dječak koji je na krštenju dobio ime Antun. Dječak je rastao okružen ljubavlju i brigom svojih roditelja. Često je i rado pohađao obližnju župnu crkvu, a majka Terezija je u skrovitosti svog srca gajila nadu, “da bu Tonček jednoga dana postal svećenik”. Na tu su nakanu i ona i njezin muž Đuro često molili i Bogu prikazivali žrtve svakidašnje borbe za život. Tonček je krenuo u osnovnu školu u rodnom Remetincu i nakon četiri godine, koliko je osnovno školovanje tada trajalo, našao se na prekretnici : ostati doma ili nastaviti školovanje. Uz podršku roditelja, upisuje se u varaždinsku Gimnaziju. Nije bilo lako u ratnim godinama putovati svakodnevno u Varaždin, no Tonček je marljivo učio i svladavao sve poteškoće, i nakon osam godina, koliko je tada trajalo gimnazijsko školovanje, s uspjehom završio Gimnaziju položivši tzv. veliku maturu. Najesen iste te 1949. godine stupa u bogoslovsko sjemenište u Zagrebu i upisuje se na Teološki fakultet. Šest godina studija prolazi mu u učenju, molitvi i pripremama za svećenički poziv. Godine 1955. tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper podijelio mu je svećenički red, a godine 1956. mu dodijelio i prvu župu. Bila je to župa Bučica.o.

Prvo župničko mjesto

Župa Bučica na Banovini, 20 km udaljena od Gline, bila je za mladog svećenika veliki izazov. Došavši u mjesto svog prvog službovanja zatiče novi župnik vrlo tešku situaciju : crkva je bila zatvorena, a župni ured su zauzeli “oslobodioci”, tako da je župnik posavec2prisiljen godinu dana stanovati u selu. U tako teškim okolnostima velečasni Antun je radio četiri godine, kada ga nadbiskup godine 1960. premješta u župu Cvetlin.

Župnik u Cvetlinu

Prema riječima velečasnog Antuna, Cvetlin je bio idealna župa. Ljudi su poštivali i cijenili svećenika, svi dolazili na misu, djecu slali na vjeronauk i općenito živjeli s crkvom, iako u teškim gospodarskim prilikama. Tu je velečasni Antun marljivo i predano obavljao svoje svećeničko poslanje punih jedanaest godina i rado bi bio ostao i dulje, no nadbiskup je mislio drukčije. Godine 1971. imenovao je velečasnog Antuna Posavca župnikom župe Petrijanec.

Život i rad u Petrijancu

Velečasni Antun Posavec preuzeo je dužnost župnika u Petrijancu početkom rujna 1971. godine. Prvu sv. misu kao novi župnik imao je 4. rujna na blagdan sv. Rozalije. Većina vjernika nije ni znala da je župa dobila novog župnika, jer su se unazad par godina od kako je dotadašnji župnik Franjo Cesar bolovao, izmjenjivali različiti svećenici služeći mise nedjeljom i blagdanima. Novog su župnika čekale pune ruke posla. Župa je zbog starosti i bolesti pokojnog Cesara – a dijelom i zbog svega onoga što je velečasni Cesar proživio u Petrijancu — bila dosta zapuštena kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu. Župnik Antun se svim žarom svoga svećeničkog poziva prihvatio posla, ostvarujući svoje mladomisničko geslo : “Sve mogu u Onomu koji me jača”. Već te, 1971. godine, krstio je dvadesettroje djece. Uvidjevši goruću potrebu za duhovnom obnovom župe, organizira godine 1974. velike pučke misije, koje su zatim u našoj župi provedene i 1978. godine prigodom proslave 350. godišnjice utemeljenja župe. Uz rad na duhovnom polju, velečasni Posavec predano i zauzeto vodi brigu i o materijalnom stanju crkvenih objekata.

U ove 32 godine njegovog služenja u Petrijancu župna crkva je izvana ožbukana, promijenjeno je kompletno krovište, toranj prekriven bakrenim limom, a crkva iznutra maljana u tri navrata. Popravljeno je zvono, koje je bilo napuknuto, postavljene klupe u crkvu, uređeno svetište i oltar prema puku, uvedeno podno grijanje, postavljen novi križni put i Božji grob… Posebne poteškoće imao je župnik pri nabavi novih orgulja, no i to je milošću Božjom riješeno i orgulje su postavljene. Uz župnu crkvu nisu zapostavljene niti kapele u Majerju, Novoj Vesi i Strmcu, pa je tako na kapeli u Majerju izmijenjena stolarija i postavljene nove pločice, a i kapela je nanovo ožbukana. Kapela u Novoj Vesi je također ožbukana izvana, uređena je unutrašnjost, elektrificirana zvona, a 1998. godine izmijenjena je kompletna krovna konstrukcija na tornju i toranj prekriven bakrenim limom. U Strmcu se zbog nezgodne lokacije same kapele ukazala potreba da se postojeća kapela sruši i izgradi nova, što je brigom i zauzetošću našega župnika i provedeno. Ostaje za povijest zapisano da je u Strmcu blagoslovljen prvi sakralni objekt u samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj. U svojim aktivnostima župnik ne zapostavlja niti župni dvor, pa je tako dvor nanovo ožbukan, promijenjen je dio vanjske stolarije, uveden je vodovod, telefon i centralno grijanje, a sanirano je i krovište.

posavec5

Na župnom dvoru je unutarnjim pregrađivanjem uređena kancelarija i hodnik, a uređena je i vjeronaučna dvorana koja je služila gotovo trideset godina. Zbog naraslih pastoralnih potreba župnik se godine 1998. odlučuje na gradnju pastoralnog centra koji je građen u tri faze i u srpnju 2002. godine svečano blagoslovljen. Mnogo je još toga što je velečasni Posavec gradio i održavao u ove 32 godine župnikovanja u Petrijancu, no ni u jednom trenutku to nije bilo na uštrb duhovnog razvoja župe. U svemu i prije svega velečasni Posavec je bio duhovni pastir povjerenih mu vjernika, propovijedajući i dijeleći svete sakramente. U župskim je knjigama zapisano : Velečasni Antun Posavec je u protekle tridesetdvije godine u župi Petrijanec krstio 2052 djece, vjenčao 813 parova, posjetio i sakramentima okrijepio 2892 bolesnika, pripremio 2196 prvopričesnika i 2067 potvrđenika, te na vječni počinak ispratio 1834 pokojnika. Iz naše je župe u ove tridesetdvije godine, koliko nam je bio župnik prečasni Antun Posavec, katoličkoj Crkvi darovano pet novih svećenika. I ne samo to! Prečasni Antun Posavec je doživio da je svećeniku koga je on doveo do oltara podijeljen biskupski red. Doista, rijetki se župnici mogu time podičiti! Od 1982. godine velečasni Posavec obnaša i dužnost dekana Gornjovaraždinskog dekanata, a pokojni kardinal i tadašnji zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić imenuje ga 31. listopada 1990. godine kanonikom Zbornog kaptola čazmanskog. Svome nasljedniku ostavlja prečasni Posavec župu koja u svakom pogledu može biti primjer kako se nesebičnim služenjem, molitvom i čvrstom vjerom mogu postići i naizgled nemogući rezultati. Mi, njegovi župljani, zahvaljujemo mu za sve dobro što je tijekom ove tridesetdvije godine učinio za nas. Od nas mu hvala, a od Boga plaća! Želimo mu da zaslužene umirovljeničke dane provede u miru i spokoju!

Prof. Joža Skok

skokRođen 14. II. 1931. u Petrijancu kod Varaždina. Završio Filozofski fakultet i doktorat znanosti u Zagrebu. Radio kao profesor na srednjim školama i Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te bio dekan Pedagoške akademije. Književni esejist i kritičar, antologičar i povjesnik hrvatske književnosti. Objavljena djela:

Kajkavski kontekst hrvatske književnosti XIX. i XX. stoljeća (stu.), Zagreb, Čakovec, 1985.; Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo (es.), Čakovec, Zagreb, 1985.; Ivana Brlić Mažuranić u ediciji “Ključ za književno djelo”, Zagreb, 1985. Joža Skok živi i radi u Zagrebu. Autor je većeg broja antologijskih izbora iz starije i novije hrvatske kajkavske književnosti: Horvacka zemljica, 1971.; Ogenj reči, 1986.; Ogerliči reči, 1989.; Krležina fuga kajkavica haeretica, 1993.; Ruožnik rieči, 1999.; Rieči sa zviranjka, 1999.; Sastavio antologije za djecu: Sunčeva livada djetinjstva, 1979., 1990.; Od riječi do igre, 1985.; Lijet Ikara, 1989., 1990.; Začarani pijetao, 1989., 1990.; Harlekin i krasuljica, 1990.; Obasjani svjetionik, 1990.; Čudesan grad, 1991.; Prozori djetinjstva I-II, 1991. Suautor je više školskih čitanki za osnovne i srednje škole i autor niza izbora i zbornika recitacija, te dramskih tekstova za škole: Žubor riječi, 1992.; Razigrane riječi, 1994. Bio je među pokretačima časopisa “Umjetnost i dijete” i njegov glavni urednik, stalni je suradnik i urednik časopisa “Kaj”, te glavni i odgovorni urednik ilustriranog književnog lista za najmlađe “Radost”.

Dr.sc. Pavel Rojko

rojkoRođen 1. siječnja 1944. godine u Petrijancu. U Varaždinu je završio srednju glazbenu školu. Od 1965. godine živi u Zagrebu gdje je završio studij glazbe – teoretsko-nastavnički odjel – na Muzičkoj akademiji 1970. g., te, 1977. studij Psihologije (A) i Pedagogije (A) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorat iz drušveno-humanističkih znanosti, iz područja pedagogije, s temom iz glazbene pedagogije, stekao na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu 1988. g.

Od 1971. radi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje vodi predmete Glazbena pedagogija, Metodika nastave teorijskih glazbenih predmeta i Solfeggio. Sada je u zvanju izvanrednog profesora.

Predaje i Glazbenu pedagogiju na poslijediplomskom studiju glazbene pedagogije a tokom proteklih godina povremeno je predavao i Glazbenu psihologiju, Didaktiku i Pedagogiju.

Kao gost profesor, predaje Metodiku glazbene nastave i na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta J. J. Strosmayer u Osijeku. Kraće vrijeme predavao je Metodiku nastave glazbene kulture studentima razredne nastave Pedagoškog fakulteta (danas: Učiteljska akademija) u Zagrebu.

Stručnim radovima, predavanjima, referatima i drugim prilozima sudjeluje na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu.

Kao nastavnik, u cijelosti je osmislio predmete Glazbena pedagogija i Metodika nastave teorijskih glazbenih predmeta i sam napisao ili preveo gotovo svu nastavnu literaturu za te predmete. Reformirao je nastavu Solfeggia na VIII. odsjeku za glazbenu kulturu pretvorivši solfeggio u moderan predmet utemeljen na glazbenoj literaturi i lišen svakog formalizma.

Idejni je začetnik, osnivač, autor nastavnog plana i voditelj interfakultetskog poslijediplomskog studija glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji i Filozofskom fakultetu, gdje je i mentor svim upisanim kandidatima (ukupno devetoro) od kojih su četiri kandidatkinje magistrirale. Predavač je na poslijediplomskim studijima na Filozofskom fakultetu i na Edukacijsko rekreacijskom fakultetu u Zagrebu.

Od 1998. godine glavni je i odgovorni urednik glazbenopedagoškog časopisa Tonovi, koji je (časopis) pod njegovim uredništvom postao relevantna znanstvno-stručna publikacija usporediva sa sličnim europskim časopisima.

Član je Europske udruge za glazbu u školi (EAS-Europäische Allianz Schulmusik) te Međunarodne radne zajednice GLAZBENA PEDAGOGIJA za južnoeuropske zemlje

(Ar Ge Süd – Internationale Arbeitsgemeinschaft für die südlichen Länder Europas). Član Hrvatskog psihološkog društva.

Autor je triju knjiga (u pripremi je četvrta), četrdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja glazbene pedagogije, te velikog broja prijevoda stručnih i znanstveih radova s engleskog, njemačkog, francuskog i talijanskog jezika. Uz brojne, relativno kraće radove, najznačajniji su njegovi prijevodi knjiga Mentalni trening u glazbenom obrazovanju te Psihologija glazbe (obje s njemačkog). Ova druga predstavlja prvi prijevod jedne glazbene psihologije na hrvatski jezik. Knjige su (jedini) udžbenici studentima glazbene pedagogije Muzičke akademije i studentima Glazbene kulture na pedagoškim fakultetima u Osijeku i Puli te na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Knjiga Testiranje u muzici udžbenik je studentima psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stručne i znanstvene radove s područja glazbene pedagogije i psihologoije glazbe objavljuje u Tonovima, Pedagoškom radu, Metodičkim ogledima, Zvuku, Glasbenom forumu (Slovenija), Musikerziehungu (Austrija). Radovi su mu objavljeni i u nekoliko domaćih i stranih zbornika. Svojim znanstvenim i stručnim angažmanom kao i vođenjem poslijediplomskog studija iz glazbene pedagogije učinio je glazbenu pedagogiju relevantnom znanstvenom disciplinom u Hrvatskoj. U glazbenopedagoškim radovima obuhvatio je gotovo svu problematiku nastave glazbe u općeobrazovnoj školi (osnovnoj školi i gimnaziji), počevši od ciljeva i zadataka te nastave, njezine koncepcije i mogućih modela, do mjesta i uloge pojedinih nastavnih područja unutar predmeta. U tretiranju tzv. teorijskih glazbenih predmeta – solfeggia, harmonije i kontrapunkta – također pokazuje originalnost, tretirajući ih na nov, suvremen način, što u prvom redu znači oslobađanje ovih predmeta od formalizma kojim su bili opterećeni desetljećima. Kad govori o nastavnoj praksi, njegovi su tekstovi kritični ali se u njima uvijek nude i praktična rješenja.

Predsjednik je povjerenstva za polaganje stručnih ispita za učitelje glazbe, te predsjednik povjerenstva za ocjenu udžbenika za općeobrazovne škole Ministarstva prosvjete i školstva. Suradnik je u izradi nastavnih programa (za glazbu) za različite vrste škola. Autor je mnogih recenzija, prikaza, stručnih i popularnih članaka u Školskim novinama i Tonovima.

Prodekan Muzičke akademije u razdoblju 1993/94 do 1994/95. i ponovno od 2000/01. do 2001/02.

Msgr. Vlado Košić

bisk1Msgr. dr. Vlado Košić rođen je 20. svibnja 1959. godine u Varaždinu od roditelja Ivana i Marte r. Dombaj. 30. svibnja iste godine kršten je u crkvi sv. Petra i Pavla u Petrijancu i dobio krsno ime: Vladimir Ivan. Odrastao je u obiteljskom domu u Družbincu, župa Petrijanec, gdje je završio i osnovnu školu.

Maturirao je na Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu na Šalati 1978. godine. Teologiju je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje 1985. diplomira. Iste godine zaređen je za prezbitera zagrebačke nadbiskupije.

Službuje kao kapelan u Karlovcu-Dubovcu i u Zagrebu-Španskom. Godine 1989. magistrira u specijalizaciji dogmatske teologije radom Traktat “De libero arbitrio et de gratia” Ivana Patrišića (1636-1708), koji je izradio pod vodstvom red.prof.dr. Ivana Goluba. Potom pastoralno djeluje u zagrebačkoj nadbiskupiji kao župnik Hrastovice (1990-1995.) i Petrinje (1992-1995).

Od 1995. godine radi kao asistent pri Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 23. lipnja 1997. Obranio je doktorsku disertaciju s temom “Teolog Franjo Ksaver Pejačević (1707-1781.) – značajke”, koju je izradio pod vodstvom red.prof.dr. Ivana Goluba. Na Sveučilištu u Zagrebu 28. studenog 1997. promoviran je u doktora teoloških znanosti. Sveti otac Ivan Pavao II imenovao ga je 29. prosinca 1998. godine pomoćnim biskupom Zagrebačke nadbiskupije. 6. veljače 1999. godine zaređen je u zagrebačkoj katedrali. .

Monika Leskovar

monikaGlazbena tradicija ovih prostora vezana je uz svjetski poznatog fagotistu Rudolfa Klepača koji je rođen u Majerju, te mnogo poznatih glazbenih pedagoga širom Hrvatske. U novije doba poznata je mlada violončelistica Monika Leskovar, čiji je otac rođen upravo u Petrijancu.

Monika je hrvatska violončelistica, koju mnogi stručnjaci smatraju najdarovitijom mladom glazbenicom u Europi. Ona pripada plejadi mladih glazbenih umjetnika u svijetu, te već ima za sobom mnoge nastupe po velikim gradovima Europe, Izraela i Japana.

Nakon vrlo uspješnog koncerta u katedrali belgijskoga grada Leuvena, najpoznatiji violinist i dirigent ovog stoljeća Lord Yehudi Menuhin čestitao je maloj Moniki i napisao je na njenom programu “fantastična izvedba”. Kada ju najavljuju na koncertima izvan domovine, uvijek istiću “Monika Leskovar iz Hrvatske”. Ona je kao mladi glazbenik ujedno i veleposlanik hrvatskoga glazbenog postignuća. Uz brojne nastupe u inozemstvu i Hrvatskoj, treba istaknuti da je nastupala s Filharmonijom Hungarica, Moskovskom i Zagrebačkom, te Hrvatskim komornom orkestrom. Za tako uspješne nastupe i talent primila je već mnoga priznanja i nagrade. Među ostalim mlada Monika Leskovar (rođena je 1981.), dobitnica je prestižne nagrade Čajkovski u Japanu 1995. godine, zatim dobitnica je treæe nagrade Rostopović 1997. u Parizu, druge nagrade Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika 1998. godine. U Milanu u Italiji nagrađena je 1999. godine na natjecanju Roberto Caruana i usvojila je drugu nagradu na poznatom natjecanju ARD 2001. godine. Sudeći po tome predstoji joj još blistava karijera u budućnosti.