Odaberite
DVJESTOTA OBLJETNICA POSVEĆENJA ŽUPNE CRKVE SVETOG PETRA U PETRIJANCU
Jučer smo euharistijskim slavljem proslavili 200 godina od posvete naše župne crkve, starice koja se još drži i rado kao prava domaćica prima svakog čovjeka žednog Božje ljubavi i blizine.
Misu je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš koji je u propovijedi lijepo usporedio odnos majke i djeteta- s crkvom kao majkom i kućom kao svojim djetetom. Naime, u crkvi bismo se, kaže, trebali osjećati tako ugodno i slobodno kao kod vlastite kuće.
Andrija Bedenik čestitao je župniku i pozdravio biskupa u ime cijele naše župe svetog Petra i Pavla te je u svom govoru lijepo naglasio važnost crkve na ovome području koje se nekad zvalo Aqua Viva (živa voda). Lijepo je rekao da ova crkva, stoji posvećena 200 godina kao duhovni izvor žive vode koji nepresušno teče i svakom čovjeku koji naiđe žedan Božje blizine, daje piti.
Nakon zahvale župnika Ivana Sakača svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se svečana akademija glazbenika i recitatora u nedjelju kao i jučerašnje euharistijsko slavlje održi i proslavi ova velika obljetnica, uzvanici su prisustvovali simboličnom domjenku.
Nakon mise načelnik Željko Posavec čestitao je u ime općine Petrijanec svim župljanima taj predivan jubilej te se zahvalio župniku Ivanu Sakaču na uvijek odličnoj suradnji župe i općine koja će se, kaže, nastaviti i dalje u lijepom odnosu. Ističući posebno i zahvalivši se svima udrugama, skupinama i pojedincima koji su sudjelovali u organizaciji ove proslave kao i glazbene akademije.
“Svako od nas dao je dio glazbenog umijeća, talenta ili dio sebe za ovu proslavu. Iako i sam sam se uvjerio koliko je iscrpljujuće organizirati ovakve događaje i pridonositi organizaciji, ali vjerujete da kada darujete za zajednicu i župu očekuje vas Božji blagoslov. Stoga hvala svima koji su na bilo koji način doprinijeli ovoj organizaciji. Prigodno nakon zahvale valja čestitati na ovakvom jubileju. Čestitam našem župniku Sakaču bez kojeg bi ova građevina bila samo zgrada, te mu stoga čestitam što okuplja nas vjernike i promiče kršćansku vjeru u našoj župi a ova građevina ima smisla biti Crkva.
Mons. Bože Radoš zaista sam počašćen što sam u nepune dvije godine imao čast biti dio misnog slavlja kojeg vi predvodite u našoj općini. 2020.-e godine bili ste na 100.-oj obljetnici kapelice Srca Isusova te Vam stoga želim zahvaliti na vašoj predanosti i svemu što činite za vjernike naše župe. ” – rekao je između ostalog načelnik Željko Posavec, zahvalivši se na kraju svim lokalnim OPG-ovim koji su darovali svoje proizvode za prigodan poklon biskupu.
Gradimo crkve, ali prije svega gradimo Crkvu.
Brošura:

Danas su nam, zahvaljujući modernim tehnološkim čudima, dostupni podaci s raznih strana svijeta, i to u realnom vremenu. Ne moramo fizički biti u nekom gradu ili mjestu da bismo vidjeli njegove ljepote. Uz ljude i običaje, najčešće nas u nekom mjestu zanimaju građevine, a među njima osobito crkve. Bila to neka grandiozna crkva poput, recimo, čuvene milanske katedrale, ili župna crkva u nekoj seoskoj župi, crkva je zgrada koja će nam prva zapeti za oko: svojom arhitekturom, visokim tornjem, središnjim položajem u mjestu.
Ako uđemo unutra, pozornost će nam možda zaokupiti raskošno izrađeni oltari i drugi namještaj, oslikani zidovi i prozori, orgulje na koru. Možda ćemo u njoj osjetiti mir i tišinu, prigodu za sabranost, bez obzira na to kakvu vjeru čovjek u sebi nosio ili bio bez vjere. Uz to, crkve su bile mjesta zajedništva: vjerničkog i ljudskog.
Zajednica se okupljala da molitvom i pjesmom slavi Boga, ali i da se kao ljudi nađu skupa, porazgovore, zapjevaju ili čak i zaplešu na prostoru pokraj ili ispred crkve. Slični duh vodio je kako graditelje ove crkve posvećene svetom Petru tako i vjernike kojima je bila duhovno središte, mjesto susreta s Bogom i ljudima. Stoga promotrimo kako je nastala i razvijala se zajednica, a s njom i kršćanska – katolička vjera na ovim našim prostorima.

Župna crkva Sv. Petra u Petrijancu

Sadašnja crkva nije od početka župe bila jedina. To doznajemo na temelju podataka koje nalazimo u Spomenici župe Petrijanec. Zahvaljujući našem domaćem sinu vlč. Ivanu Košiću, umirovljenom
križovljanskom župniku i pasioniranom ljubitelju povijesti, možemo barem dijelom pratiti nastajanje i razvoj crkvi kao građevina u našoj župi. U djelu vlč. Košića Povijest župe Petrijanec koje je nažalost samo u rukopisu, o župnoj crkvi nalazimo ovaj zapis: Bivšu župnu crkvu na mjestu sadašnje opisuje vizitacija iz 1638. godine, kao lijepu kamenu građevinu s impozantnim tornjem u kojem je bilo čak 7 zvona. Iznutra bijaše sva oslikana, posebno ukusno tabulat lađe. Kor, tabernakul i tada još nova propovjedaonica bijahu drveni. Iz kasnijih vizitacija saznajemo da ju je posvetio
biskup Benedikt Vinković (1637. – 1642.), da je pred glavnim ulazom sa strane lađe bio drveni trijem, da su oltari doživljavali česte preinake, dok je sama crkva postajala sve ruševnija, pokrita najprije hrastovim daščicama a od 1687. godine kamenim pločicama. (Ivan Košić: Povijest župe Petrijanec – rukopis). Nizale su se godine, kanonske vizitacije opisivale su unutarnje uređenje
crkve, izgled oltara, kipove, slike… Naši su se pradjedovi konstantno brinuli da župna crkva bude što ljepše uređena i urešena. Istina, u tome su im uvelike pomagali pripadnici mjesnog plemstva – grofovi Draškovići, a poslije Bombellesi. No, protiv prirodne sile bili su nemoćni. U spomenici župe Petrijanec zapisano je da je 11. lipnja 1796. godine u velikom požaru u Petrijancu izgorjelo 36 domaćinstava, a među njima i župna crkva i farof. Velečasni Košić u već spomenutom rukopisu piše o gradnji nove crkve:  Gradnju nove crkve, farofa i groblja vodi župnik Đuro Čačković uz pomoć pokrovitelja Franje I. Draškovića. U novoj crkvi na sada zidanom koru spominju se orgulje. Za tu građevinu Szabo tvrdi da je s umjetničkog stanovišta neugledna a oltari da nemaju posebne vrijednosti, pa zato vjerojatno nitko od stručnjaka nije u nju ulazio niti o njoj pisao. Spomenimo stoga još podatak da ju je dao 1840. godine oslikati župnik Drabić, te postaviti na glavni oltar jedinstveni tabernakul s ogledalima.

Međutim, dobro se prisjetiti da crkva nije samoj sebi svrha, bez obzira na njezinu umjetničku vrijednost. Uvijek je bila mjesto molitve i slavljenja Boga, a to znači života i ljubavi, jer to Bog jest. Na toj istini nadahnjivale su se generacije naših predaka. Rado su ispunjavali prostor ove crkve. Starija generacija župljana još pamti i vremena kada je nedjeljama i blagdanima naša župna crkva bila premala za onoliki broj vjernika koji su se u njoj okupljali na misnim slavljima. Došlo je novo doba i situacija se promijenila. Novo vrijeme, novi običaji – kaže se. Ipak, ne stvaraju li običaje ljudi pa su za njih i odgovorni? Vrijeme je onakvo kakvim ga mi stvorimo!

Kao sukus svega ovdje napisanog neka nam posluži tekst koji je 2012. prigodom blagoslova novih vitraja u župnu spomenicu zapisao sadašnji župnik Ivan Sakač: Bogu ništa ne znači kakav je prostor – sve je njegovo – ali je dobro da oni koji dolaze na molitvu u određeni ambijent, tim ambijentom barem malo budu potaknuti na uzdignuće duha k Bogu. Ljepota – ova materijalna, zanatska – usmjerava nas prema Ljepoti – Bogu.

Neka naša župna crkva tome služi još dugi niz godina!

 

Skip to content