Danas su nam, zahvaljujući modernim tehnološkim čudima, dostupni podaci s raznih strana svijeta, i to u realnom vremenu. Ne moramo fizički biti u nekom gradu ili mjestu da bismo vidjeli njegove ljepote. Uz ljude i običaje, najčešće nas u nekom mjestu zanimaju građevine, a među njima osobito crkve. Bila to neka grandiozna crkva poput, recimo, čuvene milanske katedrale, ili župna crkva u nekoj seoskoj župi, crkva je zgrada koja će nam prva zapeti za oko: svojom arhitekturom, visokim tornjem, središnjim položajem u mjestu.
Ako uđemo unutra, pozornost će nam možda zaokupiti raskošno izrađeni oltari i drugi namještaj, oslikani zidovi i prozori, orgulje na koru. Možda ćemo u njoj osjetiti mir i tišinu, prigodu za sabranost, bez obzira na to kakvu vjeru čovjek u sebi nosio ili bio bez vjere. Uz to, crkve su bile mjesta zajedništva: vjerničkog i ljudskog.
Zajednica se okupljala da molitvom i pjesmom slavi Boga, ali i da se kao ljudi nađu skupa, porazgovore, zapjevaju ili čak i zaplešu na prostoru pokraj ili ispred crkve. Slični duh vodio je kako graditelje ove crkve posvećene svetom Petru tako i vjernike kojima je bila duhovno središte, mjesto susreta s Bogom i ljudima. Stoga promotrimo kako je nastala i razvijala se zajednica, a s njom i kršćanska – katolička vjera na ovim našim prostorima.
Župna crkva Sv. Petra u Petrijancu
Sadašnja crkva nije od početka župe bila jedina. To doznajemo na temelju podataka koje nalazimo u Spomenici župe Petrijanec. Zahvaljujući našem domaćem sinu vlč. Ivanu Košiću, umirovljenom
križovljanskom župniku i pasioniranom ljubitelju povijesti, možemo barem dijelom pratiti nastajanje i razvoj crkvi kao građevina u našoj župi. U djelu vlč. Košića Povijest župe Petrijanec koje je nažalost samo u rukopisu, o župnoj crkvi nalazimo ovaj zapis: Bivšu župnu crkvu na mjestu sadašnje opisuje vizitacija iz 1638. godine, kao lijepu kamenu građevinu s impozantnim tornjem u kojem je bilo čak 7 zvona. Iznutra bijaše sva oslikana, posebno ukusno tabulat lađe. Kor, tabernakul i tada još nova propovjedaonica bijahu drveni. Iz kasnijih vizitacija saznajemo da ju je posvetio
biskup Benedikt Vinković (1637. – 1642.), da je pred glavnim ulazom sa strane lađe bio drveni trijem, da su oltari doživljavali česte preinake, dok je sama crkva postajala sve ruševnija, pokrita najprije hrastovim daščicama a od 1687. godine kamenim pločicama. (Ivan Košić: Povijest župe Petrijanec – rukopis). Nizale su se godine, kanonske vizitacije opisivale su unutarnje uređenje
crkve, izgled oltara, kipove, slike… Naši su se pradjedovi konstantno brinuli da župna crkva bude što ljepše uređena i urešena. Istina, u tome su im uvelike pomagali pripadnici mjesnog plemstva – grofovi Draškovići, a poslije Bombellesi. No, protiv prirodne sile bili su nemoćni. U spomenici župe Petrijanec zapisano je da je 11. lipnja 1796. godine u velikom požaru u Petrijancu izgorjelo 36 domaćinstava, a među njima i župna crkva i farof. Velečasni Košić u već spomenutom rukopisu piše o gradnji nove crkve: Gradnju nove crkve, farofa i groblja vodi župnik Đuro Čačković uz pomoć pokrovitelja Franje I. Draškovića. U novoj crkvi na sada zidanom koru spominju se orgulje. Za tu građevinu Szabo tvrdi da je s umjetničkog stanovišta neugledna a oltari da nemaju posebne vrijednosti, pa zato vjerojatno nitko od stručnjaka nije u nju ulazio niti o njoj pisao. Spomenimo stoga još podatak da ju je dao 1840. godine oslikati župnik Drabić, te postaviti na glavni oltar jedinstveni tabernakul s ogledalima.
Međutim, dobro se prisjetiti da crkva nije samoj sebi svrha, bez obzira na njezinu umjetničku vrijednost. Uvijek je bila mjesto molitve i slavljenja Boga, a to znači života i ljubavi, jer to Bog jest. Na toj istini nadahnjivale su se generacije naših predaka. Rado su ispunjavali prostor ove crkve. Starija generacija župljana još pamti i vremena kada je nedjeljama i blagdanima naša župna crkva bila premala za onoliki broj vjernika koji su se u njoj okupljali na misnim slavljima. Došlo je novo doba i situacija se promijenila. Novo vrijeme, novi običaji – kaže se. Ipak, ne stvaraju li običaje ljudi pa su za njih i odgovorni? Vrijeme je onakvo kakvim ga mi stvorimo!
Kao sukus svega ovdje napisanog neka nam posluži tekst koji je 2012. prigodom blagoslova novih vitraja u župnu spomenicu zapisao sadašnji župnik Ivan Sakač: Bogu ništa ne znači kakav je prostor – sve je njegovo – ali je dobro da oni koji dolaze na molitvu u određeni ambijent, tim ambijentom barem malo budu potaknuti na uzdignuće duha k Bogu. Ljepota – ova materijalna, zanatska – usmjerava nas prema Ljepoti – Bogu.
Neka naša župna crkva tome služi još dugi niz godina!
