U dokumentima Zagrebačke nadbiskupije (i župe Uzvišenja Sv. Križa Križovljan op f) ostat će zapisano da je župu Križovljan, 2. prosinca 1979. godine, na drugu Advenstku nedjelju, kako je sam znao reći, preuzeo vlč. Ivan Košić. Vlč. Ivan Košić rođen je u naselju Nova Ves, župa Petrijanec, sin Stjepana i Katarine r. Jerec. Iz zdravstvenih razloga je umirovljen 2013., a po preuzimanju župe vlč. Zorislava Šafrana, kao umirovljeni svećenik nastavio je živjeti u zgradi starog farofa podignutog 1760. godine. Dok su mu zdravstvene prilike dozvolile rado je pomagao svojem nasljedniku, a i nastavio je i svoj rad na bilježenju, istraživanju i proučavanju dokumenata o povijesti našeg kraja.
Kako je posljednjih mjeseca vidno oslabio, u utorak, 7. siječnja posjetio ga je biskup, mons. Bože Radoš, i preporučio, da jedno vrijeme dok se ne oporavi, dođe živjeti u Svećenički dom u Varaždin, a što je vlč. Košić i prihvatio te je u srijedu započeo svoj boravak u Varaždinu. Uslijed zdravstvenih problema u četvrtak je vozilom hitne pomoći otpremljen u Varaždinsku bolnicu, a potom je na daljnje liječenje upućen u Bolnicu za plućne bolesti Klenovnik gdje je unatoč nastojanju liječnika i medicinskog osoblja, došlo do pogoršanja zdravstvenog stanje i smrti koja je nastupila u subotu na večer, 18. siječnja 2025. godine.
I tako će ostati zabilježeno da je, okrijepljen svetim sakramentima u subotu, 18. siječnja 2025. godine, nakon kratke bolesti, u 82. godini života i 56. godini svećeništva blago u Gospodinu preminuo vlč. Ivan Košić, dugogodišnji križovljanski župinik.
Da bi se župljani mogli oprostiti od svojeg dugogodišnjeg župnika, vlč Ivana Košića, kao i brojni stanovnici općine Cestica i ostali vjernici, lijes s tijelom pokojnika, u župnu crkvu Uzvišenja Svetog Križa u Radovec, dopremljen je ujutro, u utorak 21. siječnja 2025. godine, a misa zadušnica započela je u 11 sati. Uz obitelj sestre Jelene i rodbine, oproštaju od vlč. Ivana Košića bili su prisutni mnogobrojni vjernici župe Križovljan, Natkrižovljan i rodne župe Petrijanec, stanovnici Općine Cestica i susjednih mjesta, a zahvalnost za služenje ovome kraju došli su iskazati i predstavnici Općine Cestica, između ostalih Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća i načelnik Mirko Korotaj.
Sprovodnu misu za vlč. Ivana Košića predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s četrdesetak svećenika iz Varaždinske i susjednih biskupija, a u misnom slavlju priključili su se i susjedni svećenici iz Slovenije, p. Drago Avsenak, župnik iz Ormoža, i vlč. Jože Pasičnjak župnik iz Zavrča.
Biskup Bože Radoš je na početku svete mise, u svoje osobno ime, u ime umirovljenog biskupa Josipa Mrzljaka i svih svećenika Varaždinske biskupije, izrazio sućut sestri Jeleni s obitelji, župnoj zajednici u Križovljanu i svima onima koji su vlč. Ivana Košića poznavali.
Nakon euharistijskog slavlja, a prije sprovodnih obreda od pokojnog su se svećenika govorima oprostili, u ime župe i svećenika Varaždinske biskupije, vlč. Vlado Borak, rodom iz župe Križovljan, a potom je riječi oproštaja i zahvale izrekao, u ime Općine Cestica, Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica.
Velečasni Vlado Borak je uz osobno svjedočanstvo o župniku Ivanu Košiću iznio i njegov kratak životopis ( za vrijeme župnikovanja vlč. Ivana Košića u Križovljanu ,vlč. Vlado Borak, a potom i brat mu Zdravko, nakon završetka školovanja u OŠ Cestica polaze Klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagreba, a potom završavaju Katolički bogoslovni fakultet te za svećenike Zagrebačke nadbiskupije bivaju zaređeni 1992. odnosno 1995. godine opaska ft).
Vlč. Vlado Borak je rako: Vlč. Ivan Košić rođen je 10. lipnja 1943. god. u Novoj Vesi, u župi Petrijanec, a roditelji su mu bili Josip i Katarina rođ. Jerec. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. godine u Zagrebu. Svećeničku službu vršio je u župama Petrinja, kao kapelan, u župi Kratečko i Lonja kao upravitelj župe, zatim subsidijar u župi Gušće, te župnik u župi Križovljan od 2. prosinca 1979. do 2013. kada je umirovljen.
Uz brigu za duhovne potrebe povjerenih mu vjernika, održavanje, obnove i izgradnje zgrada vlč. Košić posvetio se i istraživanju povijesti župe Uzvišenja Svetog Križa (a i rodne župe Petrijanec), pa je tako zahvaljujući župniku Ivanu Košiću 1987. godine tiskana i prva knjiga o župi Križovljan, „Povijest župe Križovljan“, a po osnivanju Općine Cestica, od 1994. godine, s brojnim povijesnim temama i prilozima sudjeluje i u brojnim izdanjima Glasa općine Cestica.
Teme o povijesti župe i općine objavljene su i u monografiji Općine Cestica, tiskanoj 2005. godine, te iako već u mirovini i sa zdravstvenim problemima 2022. godine, u suaotorstvu ( Ivan Kođšić – Franjo Talan) izdaje knjigu, fotomonografija Župa Križovljan i Natkrižovljan.
Zahvaljujući vlč. Ivanu Košiću sačuvane su i uvezene najstarije župne matice župe Križovljan, iz razdoblja potkraj 17. i početka 18. stoljeća (mlađe se čuvaju u arhivima), a zahvaljujući poznavanju latinskog i „srednjevjekovnog“ rukopisa, a i njegovoj susretljivosti i dobroti brojnim obiteljima „sačinio“ je rodoslovlja.
Živio je izuzetno skromno.
Materijalna strana nikad mu nije bila važna, a s posebnim razumijevanjem vodio je brigu o siromašnima, starijim i bolesnima – nikad kod njih nije uzimao nagradu koju su mu župljani davali za blagoslova kuća. Predanost i briga za opće dobro polako je tijelo iscrpljivala pa su mu posljednjih godina vođenja župe, kod blagoslova kuća pomagali bogoslovi.
*Skromnost i briga za ljude u nevolji do izražaja je došla i nakon velike poplave 2012. godine kada je zamolio bogoslova koji je obavljao „križec“ u poplavljenim naseljima da ne smije ništa uzimati i odluka se i ispoštovala.
Iz zdravstvenih razloga vlč. Ivan Košić je 2013. godine umirovljen. Svoje umirovljeničke svećeničke dana provodio je u župnom dvoru župe Križovljan sagrađenom 1760. godine, a kad mu je zdravlje to dopuštalo rado je pomagao i vlč. Zorislavu Šafranu, koji ga je naslijedio i župni ured i stan preselio u sagrađeni Pastoralni centar.
Za svoj rad na župi i Općini, Općina Cestica mu je, na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Općine Cestica, 2014. godine dodijelila nagradu za životno djelo.
U ime Općine Cestica, dirljivim govorom župniku Košiću zahvalio je i Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća Općine Cestica, a između ostalog je rekao: I kao što je rekao jedan francuski pisac: ”Kad hrastove obaraju, šume ječe”, tako je i smrt vlč. Košića potresla sve one koji su ga poznavali jer je otišao čovjek koji je svima nama nešto značio i koji je za svog života ostavio trag, neizbrisiv trag. Svojim postojanjem, svojim radom, svojom skromnošću, svojom životnom filozofijom… Tako je i sam za sebe znao reći da on nije ni jednostavan, ni skroman čovjek, već čovjek s mjerom koji ne voli pretjerivanja, velike riječi, ceremonije i slavlja. Nikada se nije mirio s neistinama, ljudskim glupostima, nerazumnim zabranama pa su ga već za vrijeme studija prozvali „stalnim bundžijom“. Nije prihvaćao baš sve zdravo za gotovo jer je smatrao da treba ići ukorak s vremenom, usvajati nova znanja i tragati za istinom. Svi mi koji smo ga poznavali i imali priliku s njime razgovarati, dijeliti svakakve životne trenutke, složit ćemo se jednoglasno, da je bio veliki čovjek, dobar svećenik i kao takvog ćemo ga zauvijek pamtiti.
Nakon govora uslijedili su sprovodni obredi te ispraćaj pokojnikovog tijela na groblje rodnog mu mjesta u Novoj Vesi, a kako je sam zaželio.
U rodnom mjestu na ispraćaj župnika Košića osobnim automobilima, a neki i autobusom koji je osigurala Općine Cestica, krenuli su i brojni župljani župe Križovljan. Tu su se ispraćaju pridružili, uz članove obitelji, prijatelji i poznanici iz rodne župe Petrijanec, kao i mještani Nove Vesi, a kojem je bio prisutan i načelnik općine Petrijanec Željko Posavec.
Oproštajnim govorom od svećenika Ivana Košića, u ime župe Petrijanec oprostio se petrijanečki župnik vlč. Ivan Sakač, koji je rako: Velečasnog Ivicu, kako smo ga zvali, posljednji put sam vidio na spomendan Svete Katarine Aleksandrijske, na proštenju u Novoj Vesi. Došao je tiho, spremio se za misu i bio pred oltarom sv. Katarine. Prijašnjih godina je uglavnom ispovijedao. Spajajući taj događaj i ovaj trenutak čini mi se kao da se htio oprostiti ovdje na zemlji od onoga što je u njemu predstavljalo spomen na ovu veliku sveticu, u sjeni čijeg tornja je rođen, igrao se kao dijete, pred njenom oltarskom slikom usvajao prvu vjerničku praksu, moleći se i slaveći Gospodina dolaskom na svetu misu. Tu je s mladenačkim zanosom kao mladomisnik slavio i svoju prvu svetu misu. Svećenik, pisac i pjesnik, Ivan Golub, koji mu je bio profesor i jedno vrijeme rektor u Bogosloviji, u svojoj epskoj pjesmi Kalnovečki razgovori zapisao je slijedeću misao: F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil. Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.
Zemlju svog rođenja i zovemo rodna gruda. Svaka biljka koja iz zemlje raste nosi u sebi i sokove te zemlje. Miris i sokovi osjećaju se u plodovima. I čovjek, rođen na svojoj rodnoj grudi, nosi miris i sokove te zemlje i ljudi rođenih na toj istoj grudi. Nosio je to i Ivica u svojoj osobnosti. Osebujnost u kontaktima; emotivnost u izričaju koja se ponekad dizala u visine, ali se brzo vraćala i nije bila zlopamtilo; skromnost u vlastitim potrebama, duh siromaštva te vjernost istinskim povijesnim i vjerničkim vrijednostima koje je u svim tijekovima vremena ne blijede, jer su istina, bile su obrisi njegovog karakternog, ljudskog lika. Otuda i njegova žeđ za osobnim istraživanjem korijena kako povijesnih događaja i osoba tako i istina vjere. To se očitovalo u našim susretima i razgovorima.
Sada vjerujem da je spoznao pravu Istinu, vječnu i nepromjenjivu. I ne samo da ju je spoznao nego da već u njoj živi. Da živi u Istini koja je ljubav, koja je Bog.
Ovaj naš oproštaj od tebe, dragi velečasni, u ovom tvom selu u koje si tako rado dolazio na vjernička slavlja u crkvi svete Katarine, na nogometne utakmice i pomagao na način koji je u tvojoj skromnosti bilo moguće, neka bude naš ljudski hvala za sve dobro što si kao čovjek i svećenik činio, a molitva koju uzdižemo Bogu neka te nosi u zagrljaj Presvetog Trojstva.
Po izrečenom govoru petrijanečkog župnika, vlč. Ivana Sakača, biskup mons. Bože Radoš, nastavio je obred sprovoda, a lijes s tijelom vlč. Ivana Košića do groba su ponijeli, i u grob spustili vatrogasci DVD-a Nova Ves.
Kao što je to i uobičajeno, za vlč. Ivana Košića, pokopane na groblju, kao i za onoga koji će prvi od nas umrijeti izmolili smo molitvu Oče naš, a potom je preč Valent Posavec započeo pjesmu Kraljice neba koju su prihvatili prisutni svećenici, i mi ostali.
Vlč. Ivan Košić, dugogodišnji župnik župe Uzvišenja Svetog Križa Križovljan (Nova Ves Petrijanečka 10. lipnja 1943. – Klenovnik 18. siječnja 2025.), proveo je na župi Križovljan, kao župnik, od 02. prosinca 1979. do 25. kolovoza 2013. godine a po umirovljenju do 08. siječnja 2025. godine kada odlazi u Svećenički dom Varaždinske biskupije.
Za vrijeme dok je bio župnik na župi Križovljan, vlč. Ivana Košića krstio je preko 1650 djece, a pokopano je više od 1870 župljana. U tom razdoblju, 1979. – 2013., vjenčano je i preko 730 parova, a na razne nakane odsluženo je i preko 12 tisuća misa i podijeljeno preko petsto tisuća pričesti. Redovito je bio i na misama i slijedećih godina, a kako godina ima 365 dana ( 365 x 11 ) u vrijeme mirovine odslužio je preko 4 tisuće mise.
Za vrijeme župnikovanja u Križovljanu, brigu za siromašne i ljude u nevolji već smo spomenuli, a početkom srpnja 204., kad smo ga posjetili Milan Borak, predsjednik MO Radovec i ja, pitao je što ima novoga. Kad smo mu između ostalog rekli da se „radi na obnovi u požaru stradale kuće u Radovcu“ pitao je zašto nije do njega nitko došao da bi dao prilog za obnovu i dao je prilog tako da smo i njegovim nesebičnim darom mogli osposobiti kuću za stanovanje.
Iako je zbog bolesti otišao u mirovinu 2013. godine i dalje je proučavao povijesnu građu, i dostupne mu arhivske dokumente, i o rodnoj župi Petrijanec, i župi Križovljan i Natkrižovljan, a spremno je prihvatio i prijedlog za prijevod ( i prijepis …) s latinskog, najstarijih matičnih knjiga krštenih župe Križovljan koje su zahvaljujući vlč. Ivanu Košiću i sačuvane i uvezene, zahvaljujući vlč. Ivanu Košiću prevedene i prepisane, za razdoblje od oko 1685 do 1857. godine
U proučavanju i prevođenju zapisa iz, starije i novije naše povijesti, znao je probdjeti brojne sate, i do kasno u noći, a dok se vidjelo svijetlo na prozoru starog križovljanskog farofa i oko 2 sata po noći znali smo da vlč. Ivan Košić nešto o našem kraju bilježi, prevodi i zapisuje. Kako ga je povijest zanimala znali smo zajedno otići u Varaždin na predstavljanje knjige vezanih uz temu o povijesti zavičaja, a kako je 5. prosinca 2024. godine u Gradskoj knjižnici Varaždin bilo predstavljanje knjige „Sela, trgovišta i ostale podložničke zajednice Varaždinske županije u marijaterezijanskim urbarijalnim spisima“ autorice dr. sc. Vide Pavliček, htio sam da zajedno odemo na predstavljanje. Nije se javio na mobitel te sam za Varaždin otišao sam. Uzeo sam primjerak knjige za sebe, a već dok sam silazio, priupitala me naša župljanka Marija Cestar, jesam li uzeo knjigu za vlč. Košića. Nekako posramljen što se nisam sam sjetio vratio sam se natrag i uzeo još jedan primjerak. Nazvao sam ga drugi dan i posjetio ga, a ponio sam i primjerak Hrvatskog kajkavskog kolendara za 2025. godinu, Matice hrvatske Čakovec, ako bi ga slučajno zanimalo. Bilo mi zadovoljstvo što ga spomenuto zanimalo. Da imao je problem sa sluhom, a i mobiteli nekako ne „raspoznaju“ korisnike koji slabije čuju i ne mogu današnje tehničke mogućnosti pratiti.
Više se ne sjećam što smo rješavali, posjetio me je nakon Božića 2024. godine, a posljednji put vidjeli smo se nakon nedjeljne mise 5. siječnja 2025. godine. Župnik vlč. Zorislav Šafran, u nedjelju, 12. siječnja izvijestio nas je da će naš stari župnik, vlč. Ivan Košić, jedno vrijeme provesti na liječenju, a dok se oporavi vratit će se. U želji da ga posjetim, zanimajući se za zdravstveno stanje nazvao sam sestru koja mi reče da je na liječenju i oporavlja se i da nije baš najsjajnije. Kod nas na župi u Križovljanu na blagdan Svetog Antuna pustinjaka je klečanje, i eto prvi puta, od 1980. na istome nije bilo vlč. Ivana Košića.
U nedjelju, 18. siječnja 2025., nakon rane mise do župe Križovljan došla je obavijest da je naš vlč Ivan Košić, preminuo. Malo te ta informacije stegne u grlu, a kroz „glavu“ ti se počinju vrtjeti „slike“ koje smo zajedno proživjeli, ali i one koje je vlč. Ivan Košić sam „odvrtio“ za nas svoje bližnje.
Vlč. Ivan Košić pokopan je na groblju u Novoj Vesi, župi Petrijanec, u utorak, 21. siječnja 2025. godine, a tijelo su mu vatrogasci DVD-a Nova Ves položili uz ranije preminule roditelje, oca Josipa (08. 11. 1921. – 01. 07. 1990.) i majku Katarinu (21. 03. 1925. – 23. 09. 1984.).
Spomenuti grob obitelji Košić nalazi se južno od grobne kućice groblja Nova Ves Petrijanečka, u trećem redu od ulice Ljudevita Gaja, kojom se iz naselja Majerje, s državne ceste D-2, stiže u Novu Ves. Samo groblje zapadno je od spomenute ulice, a grob obitelji Košić je 11 od grobne kućice u redu koji ima 14 grobnih mjesta.

Zabilježio Franjo Talan
fotografije snimljene, 21. i 28. siječnja 2025. godine